Čakovec je grad u sjevernoj Hrvatskoj i sjedište Međimurske županije, regije koja se nalazi između rijeka Mure i Drave i poznata je po svojim vinogradima, agrokulturi i lovištima. Prema popisu iz 2001. grad sa svojim prigradskim naseljima broji 30.455 stanovnika (sam grad broji 15.790 stanovnika). Na mađarskom jeziku grad se naziva Csáktornya (njemački Tschakturn).

Promet
Prva željeznička pruga sagrađena je 1860., a povezivala je Budimpeštu s lukama Rijekom i Trstom. Čakovec je željeznicom s Murskim Središćem i Lendavom povezan 1889. Cestovna infrastruktura je dobra. Čakovec je i dobro povezan županijskim cestama prema Prelogu, Podturnu, Murskom Središću, Štrigovi, Martinu na Muri, a uključuje i novu autocestu koja povezuje granični prijelaz u Goričanu s Zagrebom, Karlovcem i Jadranskim morem.

Danas
Čakovec je ekonomski, prometni, kulturni i upravni centar Međimurske županije. Kao administrativni centar, Čakovec ima Ekonomsku i trgovačku škola, Gimnaziju, tehničke i graditeljske srednje škole i Visoku učiteljsku školu. Privreda područja zasnovana je na tekstilnoj industriji (Čateks, Međimurska Trikotaža), industriji obuće (Jelen), proizvodnji hrane (Vajda, Čakovečki mlinovi) i metaloprerađivačkim pogonima. Značajna je i izdavačka djelatnost tvrtke Zrinski. Iako je Čakovec grad moderne arhitekture, dinamičan s visoko razvijenom industrijom i središte komunikacija, poslova, trgovine, obrazovanja unutar i između županija i država, njegova stara jezgra prekrasno je očuvana i obnovljena. Lokalni muzej Međimurja u dvorcu čuva 17,000 vrijednih predmeta. Čakovec osim toga ima knjižnicu, kazalište, bolnicu, brojne posljednjih godina izgrađene trgovačke centre i sportsko-rekreacijski centar koji se sastoji od stadiona, 1999. otvorenog kupališta i sportske dvorane, koja je renovirana 2003. te je bila jedno od mjesta na kojima se u prosincu iste godine održavalo Svjetsko prvenstvo u rukometu za žene. Naročito tijekom ljeta, Čakovec je domaćin brojnih kulturnih događaja. Tradicionalno se održava sajam u centru grada tijekom prvih dana kolovoza, a od 2002. u svibnju se redovito održava i godišnja izložba automobila na prostorima gradskog sportsko-rekreacijskog centra.

Najstariji dosad povijesno utemeljen podatak o postanku Čakovca datira iz 1333. godine. Kako su mnoga međimurska mjesta sve do današnjih dana zadržala imena po svojim nekadašnjim posjednicima vjeruje se da toponim «Čakovec» vuče korijen od porodice gospodina Chaka. Godine 1281, prema doktoru Rudolfu Horvatu, jednom od najpoznatijih istraživača u povijesti međimurske regije, ta obitelj sebe naziva «filii Chakyz». Dimitrije Chak, uz sve ostale visoke položaje, bio je i vrhovni sudac. Njegov sin Chak kao tavernik nadzirao je bogate kraljeve riznice, rudarstvo i novčarstvo. Ovo upućuje na zaključak da počeci Čakovca sežu u 13. stoljeće, premda današnji kompleks zidina i palače potječu iz kasnijih vremena (16. do 18.stoljeća)Od 13. stoljeća pa sve do 1546. godine, kada kralj Ferdinand daruje Čakovec i Štrigovu sigetskom junaku Nikoli Šubiću Zrinskom, kao naknadu za nepodmirena dugovanja i u znak zahvalnosti za njegovo junačko zaustavljanje turskog nadiranja u Mađarsku, Čakovec i Međimurje imaju u svom posjedu razni gospodari: ban Henrik Sugging, porodice Lackovića, Kanižaja, grofova Celjskih, Ernušta. Epoha Zrinskih na ovom području traje punih 145 godina. Kao vrsni vojskovođe, glasoviti po junaštvu u borbi protiv Turaka, ali i pjesnici i bibliofili, u kulturnoj povijesti Međimurja iza sebe su ostavili tragove. Odmah po svom dolasku u Međimurje, Nikola Sigetski pojačava čakovečku utvrdu i započinje s izgradnjom tvrđave u Legradu, koju 1567. godine dovršava njegov sin Juraj. Time izrazito povoljan prirodni fortifikacijski položaj Čakovca i Međimurja, oivičen brzacima Drave i Mure, postaje čvrsto i sigurno uporište u zaustavljanju i usporavanju prodora turaka prema sjeveru. To je postalo osobito očito poslije pada Sigeta i junačke pogibije Nikole 07.09.1566. godine, kada u čakovečkoj utvrdi pronalaze utočište mnoge feudalne obitelji iz unutrašnjosti.
Radi boljeg razumijevanja epohe Zrinskih i povijesti Čakoveca u to vrijeme, ova porodica zaslužuje cjelovitije predstavljanje. Juraj, sin Nikole Sigetskog, koji je naslijedio oca, bio je više zaokupljen knjigom nego viteštvom. Oduševljava se i luteranstvom, na koje ne samo da je osobno prešao, već je i narod silio da se prikloni protestantizmu. Kaliko mu ne služi na čast proganjanje katoličkih svećenika i pustošenje mnogobrojnih crkava, osobito poznatog samostana pavlina u Svetoj Heleni, toliko mu se ne može osporiti zasluga što je Međimurje 1574. godine kada u Hrvatskoj ne djeluje još niti jedna tiskara, u obližnjem Nedelišću imalo svoju prvu štampariju.
Očev fanatizam za Lutherovu vjeru, međutim, uspravlja njegov sin Juraj mlađi, koji, čim nasljeđuje oca, javno se vraća na katoličku vjeru i «čisti» Međimurje od luteranstva. Pojavom Jurja mlađeg, potomstvo slavnog vojskovođe Nikole Zrinskoga ponovno dobiva jednoga hrabrogi naustrašivog borca. Naročito se proslavio u bitki s Turcima kod Palanke. Mlađi Juraj Zrinski ostavio je iza sebe dva maloljetna sina, Nikolu i Petra, nad kojima je skrb odgoj preuzeo zagrebački biskup Petar Domitrović. Po uzoru na svog oca, Nikola se takođet odlikovao junaštvom i obrazovanošću. Franjevački red u Čakovcu duguje mu posebnu zahvalnost, jer slovi kao njihov utemeljitelj. Na njegovom portretu koji još danas stoji u ovdašnjem franjevačkom samostanu, o tome govori i latinski natpis ispisan na slici. Svojim junaštvima zadobio je položaj visokog državnog dostojanstvenika, te postaje ban i potkralj hrvatski i uživa ugled širom Europe. Raskošno je uredio prostore i palaču u čakovečkoj utvrdi. O tome, nažalost, danas govore samo sačuvan pismena svjedočanstva. Zbog svoje odvažnosti i podviga na bojnim polju, Nikola je primio mnoga odlikovanja od europskih vladara. Nikola je bio poznat i kao pjesnik i poliglota – govorio je sedam jezika. Na mađarskom je 1651. godine napisao «Sirena Jadranskog mora». To djela sadrži i ep o opsadi Sigeta i pogiblji Nikole Zrinskog Sigetskog. Poslije Varšavskog mira postao je središnja figura zrinsko-frankopanske urote, u čijem sudjelovanju ga 18.11.1664. prekida smrt od rana zadobivenih od vepra prilikom lova u Kuršanečkom lugu. Tragičnu sudbinu sedam godina kasnije doživljava i njegov brat Petar, koji se zajedno sa svojim šurjakom Franjom Krstom Frankopanom, nakon otkrivanja urote, u travnju 1670. godine uputio n Wien da izmole cara Leopolda I. Za pomilovanje. No, odmah po dolaska u Wien, obojica su zatvoreni i osuđeni, 30.4.1671. odrubljene su im glaveu Bečkom Novom Mjestu. Time je ugušena urota hrvatskih i mađarskih feudalaca, iskovana kao odgovor na štetu hrvatskih i mađarskih feudalaca. Sa njihovim smaknućem počinje i sistematsko pustošenje pokretne i nepokretne imovine Zrinskih. O raskoši i bogatstvu te imovine govore sačuvani popisi konfiscirane imovine, pohranjeni u Arhivu Hrvatske u Zagrebu. Na životu je tako ostao posljednji iz potomstva Zrinskih, Nikolin sin Adam, dijete od godinu dana, koji naslijedio sve očeve posjede u Međimurju. Kada je odrastao i postao punoljetan, oženio se, ali djece nije imao. Poginuo je u 28. godini života, poslje bitke protiv Turaka kod Slankamena, kao žrtva zavjere. I Adamov portret sačuvan je u čakovečkom samostanu, gdje njegov lik čuvaju u sjećanju kao osobnog dobročinitelja franjevaca. Svoja dobra i posjede Adam je oporučno ostavio svojo ženi Mariji Katarini, ali dokumenti govore da je upravu Čakovca i svih posjeda Zrinskih preuzela Carska komora u Grazu. Godine 1695. ta ista komora prenosi sve posjede maršalu Pryeu, da bi 1702. godine ponovno potpali pod Graz. 13 godina kasnije car Karlo VI. Daje posjede Zrinskih u Čakovcu i Međimurju u zakup na nekoliko godina kenzu Ivanu Čikulinu. Čikulin, međutim, nije ni pravo stupio u posjed, kada car predaje Čakovec i ostala dobra Zrinskih u znak zahvalnosti radi učinjenih usluga Mihajlu Ivanu Althanu, knezu češkog porijekla i njegovoj ženi Ani Mariji Pignatelli. Kada 1755. godine umire Ana, nju nasljeđuju nećaci Mihael Ivan i Mihael Antun, koji 1791. godine prodaju Međimurje o Stari grad Čakovec sa svim posjedima Jurju Feštetiću de Tolna za 1,6 milijuna forinta. Feštetići su gospodarili u Čakovcu sve do 1923. godine. Mađarske okupacijske sile su u toku II. Svijetskog rata koristile prostore Starog grada za zatvore i mučilišta ilegalaca i simpatizera narodnooslobodilačkog pokreta, a u ovom spomeniku kulture europskog ranga od osnivanja 1954. godine do danas djeluje, kompleksom upravlja i o njegovoj zaštiti brine Muzej Međimurja.
Čakovec je i danas centar županije Međimurske, čije se granice u potpunosti podudaraju s geografskim područjem Međimurja. Zahvaljujući svom povoljnom geografskom položaju, Čakovec je poznato cestovno i željezničko čvorište. Nije stoga nimalo slučajno da je ovim krajevima prošla 1860. godine prva željeznička pruga u Hrvatskoj (Budapest – Čakovec – Pragersko). Čakovčanci s ponosom ističu i činjenicu da je upravo njihov grad bio jedan od ukupno 3 u Hrvatskoj u kojima su prve žarulje zasvijetlile davne 1893. godine, prije nego, primjerice u Varaždinu (1905.) ili Zagrebu (1907.)